Bosanski prijatelj
| Bosanski prijatelj | |
|---|---|
| Tip | Časopis za književnost i kulturu |
| Glavni urednik | Ivan Franjo Jukić[1] |
| Osnivanje | 1850 |
| Jezik | bosanski jezik |
| Zadnje izdanje | 1870 |
Bosanski prijatelj je najstariji bosanskohercegovački časopis za književnost i kulturu, kog je 1850. godine pokrenuo Ivan Franjo Jukić u Zagrebu, a prvi broj je štampan zahvaljujući Ljudevitu Gaju, pod naslovom Bosanski prijatelj : časopis saderžavajući potriebite, koristne i zabavne stvari. Drugi broj je izašao 1851, treći 1861, a četvrti i zadnji svezak 1870. godine, kog je uredio njegov učenik fra Antun Knežević[2]. Časopis je pretendirao da bude neka vrsta enciklopedije potrebnog i korisnog znanja iz historije Bosne i Hercegovine, geografije, etnografije, kao i književnosti i zabave. Za 20 godina izlaženja su objavljene 4 sveske.[1]
Od radova objavljenih u časopisu se izdvajaju: Ljetopis Katoličke crkve, Zemljodržavopisni pregled turskog carstva u Europi , Omer-paša i bosanski Turci i putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad 1852. godine.[3]
Prvi broj Bosanskog prijatelja Jukić je završio 1850. u Varcar Vakufu (današnjem Mrkonjić Gradu), a tiskao ga je Ljudevit Gaj iste godine u Zagrebu u svojoj štampariji i o svom trošku. Materijal za prvu svesku Jukić je prikupljao godinama ranije, jer je planirao osnivanje književnog društva "Kolo bosansko" koje bi objavljivalo svoj časopis, ali do toga nije došlo.[3] Prvi broj je posvećen biskupu Josipu Strossmayer i imao je 140 strana.[2] U njemu se, između ostalog, autor žali na teškoće oko izdavanja časopisa i poziva na osnivanje književnog društva i prebacuje crkvenim i svjetovnim vlastima što nemaju razumijevanja za ovakve ideje.[4]
Drugi broj je izašao u studenom 1851. i troškove ispisa je snosio sam Jukić. Ovaj broj je imao oko 200 stranica[2] i bio je posvećen seraskeru Omer-paši Latasu. Samo dva mjeseca nakon objavljivanja ovog broja, Latas je Jukića uhapsio u Sarajevu i kasnije prebacio u carigradski zatvor i protjerao iz Bosne.[4]
Treći broj časopisa Jukić je sastavljao u izgnanstvu, uglavnom za vrijeme službe u Đakovu. Objavljen je tek 1861. (Četiri godine nakon njegove smrti), a ispis je omogućila Matica Ilirska.[4] Imao je 215 stranica. [2]
Četvrti broj je sastavio i izdao 1870. godine u Sisku fra Antun Knežević [2], koji je u Varcar Vakufu bio Jukićev učenik i kasnije blizak prijatelj i sljedbenik.[4]
Saradnici u prvom broju bili su: Ljubomir Hercegovac,
- ↑ 1,0 1,1 Bosanski prijatelj na Digitalnoj narodnoj biblioteci Srbije[mrtav link]
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Ivan Lovrenović: Putovanje Ivana Frane Jukića, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka - Zagreb, 2005. ISBN 99938-31-66-2
- ↑ 3,0 3,1 Ivo Pranjković: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene Arhivirano 2005-04-15 na Wayback Machine-u, Vijenac br. 167, Matica hrvatska
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 „Fra Ivan Frano Jukić”. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-30. Pristupljeno 15. 3. 2010.