Katolička crkva i ustaše

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na sastanku sa ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem 1941. godine.

Rimokatoličku crkvu mnogi optužuju za saradnju sa ustašama, hrvatskom fašističkom ultranacionalističkom, klerikalnom i terorističkom organizacijom, koja se nalazila na čelu marionetske Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svjetskog rata i koja je sprovodila Holokaust i genocid nad Srbima. Uprkos činjenici da Vatikan nije dejure podržao ustaše i da je određeni broj čelnika Katoličke crkve bio angažovan u spasavanju Jevreja i Srba od masakara i ekstradicije, Sveta stolica je optuživana i dalje se optužuje ne samo za nedjelovanje i nespremnost da se civilno stanovništvo spase od genocida, nego i za prećutnu podršku ustašama. Prema procjenama, tokom ratnih godina, prema različitim procjenama, ustaše su ubile od 197.000 do 800.000 ljudi.

Predistorija

Hrvatska je od 1527. do 1918. bila dio Habzburške monarhije. Na njenoj teritoriji živjeli su mnogi narodi koji su ispovijedali različite religije i govorili različitim jezicima. Najbrojniji narodi u Hrvatskoj bili su sami Hrvati, koji su ispovijedali katoličku vjeroispovijest, i Srbi, pretežno pravoslavci. Preovlađujuće političko ubjeđenje ove dvije etničke grupe takođe je bilo različito — Hrvati su svojim zaštitnicima smatrali zemlje zapadne Evrope i samu Austriju, dok su Srbi smatrali Rusiju svojim spoljnopolitičkim pokroviteljem. Pokušaj ujedinjenja dva naroda radi stvaranja jedinstvene slovenske države, oslobođene od njemačkog i mađarskog uticaja, počeo je rađanjem ideologije ilirizma, iz koje je izrasla ideologija panslavizma.

Austrougarska je Prvom svjetskom ratu pristupila sa ozbiljnim unutrašnjim nacionalnim protivrječnostima, koje su eskalirale kako je rat odmicao. Većina Hrvata sanjala je o stvaranju sopstvene nezavisne države nakon raspada Austrougarske, dok su ostali Hrvati i svi Srbi sanjali o priključenju Srbiji ili stvaranju zajedničke slovenske države na Balkanu. Osnivanje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca nije ostvarilo snove mnogih Hrvata i pored zagarantovane ravnopravnosti sva tri naroda koja se pominju u nazivu novostvorene države. Hrvatska stranka prava borila se najprije za proširenje hrvatske autonomije i prava Hrvata, a zatim se počela zalagati za potpuno otcjepljenje od kraljevine. Hrvatska emigracija osnovala je Hrvatski komitet, koji je usmjeravao akcije u ovom pravcu. Međutim, kralj Aleksandar I Karađorđević je 1929. uveo diktaturu koja je zabranila svaki pokret za autonomiju i preimenovao zemlju u Jugoslaviju.

Kao odgovor na postupke vlasti, grupa hrvatski nacionalista osnovala je Ustaški pokret na čelu sa Antom Pavelićem. U pomoć novom pokretu pritekla je Italija, koja je imala i svoje nesuglasice sa Jugoslavijom. Ubistvo Aleksandra I 1934. pripisuje se ustašama, iako je počinilac bio Vlado Černozemski, agent Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO). Nakon ubistva Aleksandra, na vlasti je došao knez regent Pavle Karađorđević, koji je bio mekši od svog prethodnika i počeo da pruža svu moguću pomoć hrvatskom stanovništvu u ostvarivanju njihovih prava. Hrvatska seljačka stranka, na čelu sa Vlatkom Mačekom, uspjela je da postigne sporazum, po kome je osnovana Banovina Hrvatska sa širokom autonomijom.

Sporazum ne samo da nije zadovoljio ustaše, već je i pojačao njihovu želju za postizanjem nezavisnosti Hrvatske: sporazum su smatrali prvim korakom ka otcjepljenju od Jugoslavije. Istupanje Jugoslavije iz sila Osovine, a zatim prekid odnosa nacističkom Njemačkom bili su signal za ustaše: Adolf Hitler, koji je odbijanje Jugoslavije da se pridruži silama Osovine smatrao izdajom, zapravo je ustašama dao nadu u sprovođenje njihovih planova. Njemačka je 6. aprila 1941. stupila u rat protiv Jugoslavije i Grčke. U Hrvatskoj su jugoslovenske vojne vlasti imale najveće poteškoće u mobilizaciji, pošto je odziv bio veoma mali. Štaviše, određeni broj oficira i vojnika počeo je otvoreno prelaziti na stranu osvajača: na primjer, 3. aprila 1941. pukovnik Vladimir Kren je odletio u Grac i predao Nijemcima detaljne podatke o jugoslovenskim oružanim snagama, uključujući podatke o rasporedu tajnih vazduhoplovnih baza; još prije početka rata dva puka u Bjelovaru, koja su obrazovana od mjesnih hrvatskih rezervista, podigla su pobunu, blokirala grad i zahtijevala predaju garnizona, u suprotnom prijeteći da će pobiti sve Srbe i članove porodica oficira koji žive u gradu i okolini. Nakon kapitulacije Jugoslavije, zemlje osvajači su je podijelile: u sastavu marionetske Nezavisne Države Hrvatske bile su Bosna, Hercegovina, kao i dio Dalmacije, koji nije predat Italiji. Ante Pavelić je postao defakto vođa države, iako je pravno njom trebao da vlada naznačeni kralj Tomislav II. Maček je, uprkos dugo očekivanom proglašenju hrvatske nezavisnosti, odlučio da ne podrži prohitlerovski režim, a Pavelić je postao vjerni saveznik Hitlera. Međutim, entuzijazam koji je nastao nakon proglašenja nezavisnosti je splasnuo, pošto je zemlja bila pod kontrolom Nijemaca i Italijana. Ustaše su, u nastojanju da stvore etnički čistu državu, van zakona stavile Srbe, Jevreje, Rome i uopšte sve narode koji nisu podržavali ustaški režim (na udari su bili i neki predstavnici Hrvata).

Djelatnost Rimokatoličke crkve u NDH

Stvaranje i priznanje

Prema američkom istoričaru Majklu Fejeru, odnos Hrvatske s Vatikanom nije bio ništa manje važan od odnosa sa Njemačkom. Pavelić je bio vatreni srbofob i revnosni katolički fanatik, smatrajući katolicizam sastavnim dijelom hrvatske kulture. Međutim, brojni drugi istoričari smatraju da je Sveta stolica Pavelića smatrala previše ambicioznim i nestrpljivim: istraživač katoličkog pokreta Piter Hebltvejt pisao je da se Pavelić raduje blagoslovu Vatikana za svoje političko djelovanje, što se, međutim, nije očekivao u bliskoj budućnosti. Sekretar Državnog sekretarijata Vatikana Đovani Montini, budući papa Pavle VI, upozorio je Pavelića da Sveta stolica možda neće priznati državu koja vojnim putem utvrđuje granice, a usprotivio se i brzopletom imenovanju hrvatskog kralja. Montini je kritikovao prijedlog italijanskog kralja Vitorija Emanuela III da za hrvatskog kralja kandiduje vojvodu od Spoleta: papa, po njemu, nije mogao da komunicira s vojvodom sve dok nije zvanično krunisan; u isto vrijeme Montini je dozvolio papi da razgovara sa Pavelićem.

Podrška Vatikana mogla je biti ključ za jačanje podrške Hrvatskoj u spoljnopolitičkoj areni. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je nezavisnost Hrvatske doživljavao kao izlazak iz „tamnice”, kako je nazivao jugoslovensku državu sa većinskim srpskim stanovništvom, nagrađen je audijencijom kod pape Pija XII, tokom koje je više puta pominjao Pavelića. Iz transkripta razgovora koji je sastavio Montini, proizilazi da je Vatikan bio spreman da prizna Hrvatsku tek nakon završetka rata i sklapanja mirovnog sporazuma, a to nije bila garancija, jer bi veliki dio katolika mogao biti ogorčen takvim činom, a mišljenje ovog dijela, prema papi Piju XII, takođe je trebalo uvažiti.

Fejer je pisao da je Pavelića primio papa u maju 1941. godine, kada je već bio na čelu Hrvatske. Istovremeno, Pavelić i njegovi ustaški poručnici dobili su blagoslov, kako se ispostavilo, za „neopisiv genocid u njihovoj novoj zemlji”. Vatikan nije formalno priznao novu državu, ali je, da ne bi prevario ustaše, poslao svog apostolskog vizitatora u Hrvatsku, benediktinskog monaha Đuzepea Markonea. Pavelić je bio prilično zadovoljan takvim činom, a nadbiskup Stepinac je smatrao da je Vatikan zapravo priznao Hrvatsku kao nezavisnu, ali je papa odbio da uspostavi diplomatske odnose sa ustaškim režimom i ponovo se sastao sa Pavelićem 1943. godine. Kasnije je svjetska zajednica osudila pregovore pape Pija XII sa ustašama, a jedan od službenika britanskog Ministarstva spoljnih poslova je čak nazvao pontifeksa „najvećom moralnom kukavicom našeg vremena”.

Prema ustašama, Vatikan je trebalo da pomogne da se pobjedi komunizam i prekrsti više od 200.000 Srba koji su se navodno odrekli istinske katoličke vjere i prešli u srpsko pravoslavlje — po Alojziju Stepincu, u najveće „šizmatike”. Stepinac, koji je u svom pismu u aprilu 1941. pozdravio nezavisnost zemlje, od samog početka poziva na izgradnju katoličke države, za šta je odabrao ideju nasilnog prekrštavanja Srba u katoličanstvo. Iako je u svojim govorima često govorio da je krvoprolićem nemoguće rješavati nacionalna pitanja, mislio je samo na zaštitu Jevreja od posebno radikalnih ustaških ličnosti. Nije ga posebno brinula moralna strana odnosa Hrvata prema Srbima: više ga je brinulo da se mentalitet već prekrštenih Srba ne prilagodi novonastalom stanju i da dovede do novog raskola u crkvi.

Ideologija

Hrvati su predložili da se pitanje pravoslavnih Srba riješi na radikalan način: jednu trećinu nasilno prekrstiti u katoličanstvo, drugu trećinu protjerati iz zemlje, a preostalu trećinu fizički uništiti. Prvi je to rekao Mile Budak, koji se zalagao sa savez sa muslimanima u borbi protiv pravoslavaca. Poznata je njegova izjava „Nezavisna Država Hrvatska je država dvije vjere, rimokatoličke i islamske”, koja je prvi put objavljena u listu Hrvatski narod, broj 143. od 7. jula 1941. godine. Svi časopisi i novine u Zagrebu objavili su istog dana upozorenje da u roku od 12 sati svi pravoslavni Srbi treba da napuste grad, inače će svi koji ostanu biti ubijeni na licu mjesta.

Državni ministar Milovan Žanić izjavio je da ne može biti kompromisa između katolika i pravoslavaca i od prvih dana poručio da se teritorija NDH potpuno očisti i od najmanjih tragova prisustva Srba. Sjećanje da je ovdje nekada živio pravoslavni narod moralo se iskorijeniti iz umova ljudi i izbrisati sa lica zemlje. Časopis Novi list je 3. juna 1941. objavio njegov govor:

Ustaše!

Da znate: Ja govorim otvoreno: Ova država, ova naša domovina mora biti Hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu.

Događaji kroz stoljeća, a osobito ovih dvadeset godina pokazuju, da je tu svaki kompromis isključen. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugoga i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da je načinimo zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba, koji su nas stotinama godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom.

Mi to ne tajimo, to je politika ove države i kad to izvršimo, izvršićemo samo ono što piše u ustaškim načelima.

Učešće u ustaškom teroru

Mnogi hrvatski nacional-klerikalci odobravali su namjeru da se unište ili nasilno pokatoliče Srbi, Romi i Jevreji. Alojzije Stepinac, koji u početku nije ozbiljno shvatao prinudno prekrštavanje, ubrzo je u svim govorima počeo da poziva na borbu protiv tragova pravoslavlja u Hrvatskoj i odobrava ubistva koja su počinile ustaše. Prvi talas ubistava zahvatio je ljeto i jesen 1941, iako su se koncentracioni logori pojavili već u aprilu 1941. godine. Od juna su u zemlji uvedeni zakoni o uspostavljanju posebne mreže tajnih agenata koji bi mogli da otkrivaju etničke i vjerske manjine i o njima obavještavaju vlasti.

Ustaški zločini nad Jevrejima i Srbima umnogome su se razlikovali od njemačkog načina rješavanja jevrejskog i slovenskog pitanja. Nacisti su predviđali konačno rješenje jevrejskog pitanja „prodorom na Istok” i uklanjanjem Jevreja pomoću Ajnzacgrupa; ipak, ustaše su htjele da ujedine Hrvate i muslimane, koji će postati titularni narodi u novoj državi, sa ciljem da unište sve nevjernike i strance i prisvoje svu njihovu imovinu. To je rezultiralo pravim terorom, kakav na Balkanu do tada nije viđen. Srbi su bili toliko uplašeni i mogli su samo ili da prebjegnu u okupiranu Srbiju ili da pređu u katoličanstvo. Ustaška vlast je ostavila većinu katoličkog sveštenstva u zemlji da bi sprovela drugi scenario.

Masakr logoraša u blizini logora Jasenovac.

Prema istraživaču Holokausta Ričardu Evansu, među stražarima i upravom u logoru Jasenovac bilo je dosta franjevaca. Prema Fejeru, mnoge vjerske ličnosti posredno ili neposredno su učestvovale u kaznenim operacijama i masakrima nad nevjernicima i strancima, što potvrđuju radovi katolika Korada Colija (Italija) i Ivlina Vo (Velika Britanija). Miroslav Filipović postao je najpoznatiji među zloglasnim franjevcima koji su sarađivali sa ustašama. Bio je zapovjednik logora Jasenovac i zbog svoje surovosti dobio je nadimak „Đavo iz Jasenovca” i „fra Sotona”. Prema različitim izvorima, u Jasenovcu je stradalo od 49.600 do 600.000 ljudi. Evans piše da je Filipović tri mjeseca predvodio streljačke vodove i dželate. Franjevci su ga 1942. isključili iz reda zbog zločina nad civilima, ali je nastavio da nosi monašku odjeću i u njoj je poslije rata obješen presudom jugoslovenskog suda.

Još jedan ozloglašeni katolički sveštenik poznat po svojoj mržnji prema Jevrejima bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Konfiskovao je svu privatnu imovinu Jevreja, koristeći je za svoje potrebe. Nikada nije osuđen za takve zločine. Šarić je u svojim člancima pisao sljedeće:

Postoji granica ljubavi. Pokret za oslobađanje svijeta od Jevreja je pokret za obnovu ljudskog dostojanstva. Iza ovog pokreta stoji sveznajući i svemogući Gospod.

Drugi značajniji katolički sveštenici koji su podržavali Pavelićevu politiku bili su njegov lični tjelohranitelj Ivan Guberina, koji je vodio Hrvatski katolički pokret (vrsta katoličke akcije u Hrvatskoj); načelnik službe bezbjednosti u Sarajevu Božidar Bralo, koji je inicirao jevrejske pogrome; ustaški komesar u Bosni i Hercegovini Jure Francetić i zapovjednik Crne legije. Izjave drugi sveštenika takođe su se odlikovale surovošću: na primjer, Mate Mugoš je pozvao sveštenike da ostave molitvenik i uzmu revolver, a Dionizije Juričev je za časopis Novi list napisao da „danas nije grehota ubiti ni malo dijete do 7 godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu”. Prema Fejeru, ustaški genocid nad Srbima nije ništa manje strašan zločin od Holokausta, a položaj katolicizma u Drugom svjetskom ratu je dvosmislena: ako su u Poljskoj katolici bili žrtve terora, onda su u Hrvatskoj postali podstrekači i izvršioci istog.

Međunarodna komisija eksperata za istinu o Jasenovcu osnovana je 2000. godine. Na jednom od njenih sastanaka u Njujorku razgovaralo se o umiješanosti katoličkog klera u zločine: saopšteno je da je oko 1.400 katoličkih sveštenika iz Hrvatske neposredno umiješano u ubistva, a kao jedan od članova komisije, profesor Univerziteta u Londonu, govorio je antropolog Srboljub Živanović. Episkop žički i ohridski Nikolaj Velimirović je u crkveni kalendar za 31. avgusta upisao sve žrtve ustaškog terora, poginule od ruku katoličkih duhovnika, kao „sedamsto hiljada postradalih za pravoslavnu veru od ruku rimskih krstaša i ustaša za vreme II Svetskog rata”. Napisao je službu u kojoj kaže da su ustaše za „revnost u zlu, dobro znanu svima, pohvale dobili iz pakla i Rima”.

Protivnici ustaškog terora

I pored velikog broja katoličkih ličnosti koje su pozivane na nasilje, bilo je i onih koji nisu odobravale ustaško nasilje i osudila ga. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je u početku odobravao nezavisnost i podržavao ustašku politiku, bio je primoran da preduzima mjere za spasavanje Srba i Jevreja od potpunog istrebljenja u zemlji (tako je počeo da ih pokatoličava). Pavelić se čak požalio Joahimu fon Ribentropu da Stepinac nije podržavao ustaški režim, za razliku od običnih sveštenika, jer se plašio negodovanja Vatikana. Čak i najrevnosniji katolici ponekad su se protivili politici nasilja i istrebljenja. Prema Hebltvejtu, Vatikan pokušao da ojača položaj Stepinca, koji je odbacio prisilno prekrštavanje i okrutnost, pa čak i identifikovao pristalice genocida u svom krugu. Tako je od jula do oktobra 1943. Stepinac uhapsio 31 sveštenika, koji je učestvovao u masakrima širom Hrvatske.

Prema Martinu Gilbertu, Stepinac je lično učestvovao u spasavanju grupe Jevreja, ali postoje dokazi da su i drugi podržavali njegovu inicijativu. Tako su mostarski biskup Alojzije Mišić (u jednom od svojih pisama bio ogorčen na nečinjenje Stepinca u vezi sa pogromima nad Jevrejima i Srbima u gradu) i ljubljanski biskup Gregorije Rožman, koji je katoličio Jevreje i krio ih kod kuće, a uz pomoć jezuite Pjetra Tačija Ventrurija čak im dodijelio pokroviteljstvo od italijanskih građana.

Njemački ambasador u Hrvatskoj Zigfrid Kaše je od samog početka postojanja NDH sumnjao da nešto nije u redu i požalio se Berlinu da Italijani ne teže rješenju jevrejskog pitanja, jer je Vatikan na njih vršio preveliki pritisak. Jedan broj apostolskih vizitatora je zapravo bio uključen u spasavanje Jevreja; delegat pape Pija XII u Zagrebu Đuzepe Markone, lično je spasao oko hiljadu hrvatskih Jevreja koji su bili u mješovitim brakovima; delegat u Turskoj Anđelo Ronkali (budući papa Jovan XXIII) pomogao je mnogim Jevrejima da dođu u Palestinu i kasnije je više puta govorio da je slijedio naredbe pape Pija XII.

Jad Vašem je proglasio 120 hrvatskih pravednika među narodima. Među njima su katolički sveštenici i monasi, među kojima su sestra Cecilija (u miru Jožica Jurin), sestra Karitas (u miru Marija Pirović), sestra Amadeja Pavlović i otac Dragutin Jesih (potonji je ubijen).

Nasilno pokatoličavanje

Glavni članak: Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Prisilno pokatoličavanje Srba u Glinskoj crkvi.

Dok je Pavelićeva vlada progonila Srbe, Jevreje, muslimane, pa čak i folksdojčere protestante, katoličko sveštenstvo je odlučilo da sprovede plan pokatoličenja Srba. Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH naložilo je 14. jula 1941. Hrvatskom biskupijatu da započne propagandu za pokatoličenje, ali su istovremeno predstavnici srpske inteligencije, pravoslavni sveštenici, kao i bogati trgovci i zanatlije lišeni prava da pređu u katoličanstvo: planirano je da budu istrijebljeni, uključujući i one koji pređu u katoličanstvo. Hrvati su konfiskovali zemljište Srpske pravoslavne crkve i same crkve, pretvarajući ih u katoličke. Stepinac je, saznavši za ovo, izrazio svoje nezadovoljstvo i prema Fejeru, u julu 1941. se požalio Paveliću, osuđujući deportaciju Jevreja i Srba. Kasnije je ipak podržao masovno pokatoličavanje, objašnjavajući da su Srbi na taj način mogli da izbjegnu odmazdu.

Agenti specijalne službe nacističke Njemačke, koji su proučavali djelatnost katoličkog sveštenstva, kasnije su zaključili da je crkva, uglavnom, na zločine ustaša i njihovih saučesnika gledala kroz prste i skoro da nije iznosila svoje primjedbe na prisilno pokatoličavanje Srba.

Uloga katoličkog rukovodstva

Alojzije Stepinac

Stav Alojzija Stepinca bio je dvosmislen: podržavao je nezavisnost Hrvatske i često osuđivao nasilje nad Srbima i Jevrejima.

Alojzije Stepinac je u vrijeme imenovanja za zagrebačkog nadbiskupa 1934. godine, postao najmlađi katolički biskup na svijetu. Oslobođen je stroge kontrole Vatikana, dobio je ovlašćenje da spriječi dolazak ustaškog režima na vlast ili pripremu invazije. Međutim, njegova kontrola nad mjesnim sveštenstvom nije bila potpuna. Prema Martinu Gilbertu, Stepinac je od samog početka rata počeo da se ponaša suprotno zvaničnoj državnoj politici, spasavajući grupu Jevreja u starom domu. Stepinac, koji je podržavao ustaše, zalagao se za stvaranje hrvatske nacionalne katoličke države, jer se Jugoslavija, koja nije ispunila obećanje o ravnopravnosti svih svojih naroda, s njegovog stanovišta pretvorila u tamnicu. Ni Vatikan nije dijelio Stepinčevo oduševljenje, ne priznajući novu državu, a umjesto nuncija Sveta stolica je poslala apostolskog vizitatora Đuzepea Markonea. Stepincu je i on bio dovoljan da se uvjeri u podršku Vatikana, jer je faktički priznao nezavisnost Hrvatske, a Markone je dobio sva prava nuncija.

Alojzije Stepinac (krajnje desno) i ostali crkveni dostojnici na sahrani Marka Došena, predsjednika Hrvatskog državnog sabora.

Od maja 1941. u ponašanju Stepinca počele su da se javljaju antiustaške note: dok je tokom ljeta i jeseni zemlju zahvatio talas nasilja, bio je primoran da se uzdrži od niza svojih uvjerenja, ali nije mogao raskinuti sa ustašama i krenuti u otpor. Prema Fejeru, Stepinac je zapravo dao ustašama pretpostavku nevinosti, a sam je odlučio ćutati o svom stavu. U novembru 1941. Stepinac je sazvao Sinodu hrvatskih biskupa, koji su pozvali Pavelića da bude što humaniji prema Jevrejima u prisustvu njemačkih trupa u zemlji. Vatikan je podržao odluke Sinode i zamolio Markonea da se moli za spas građana jevrejskog porijekla, a papa Pije XII se kasnije lično zahvalio Sinodi za hrabrost i odlučnost pokazanu u pomaganju onima kojima je pomoć potrebna.

Prema izraelskom istoričaru Menahemu Šelahu, Sinoda je pozvala na zaštitu samo pokrštenih Jevreja, a niko nije namjeravao ništa da uradi u slučaju pravoslavnih Srba i Jevreja koji su ostali judaističke vjere, a Stepinac je tek sredinom 1943. odlučio da otvoreno izađe protiv masakara drugih naroda. Predstavnik papskog sekretarijata Domeniko Tardini pripisao je talas nasilja „narastajućim bolovima novog režima” u Rimu. S druge strane, američki istoričar Ronald Rajklak napominje da je Stepinac, kada je dobio instrukcije iz Rima, još ranije osudio brutalne postupke vlasti, održavši zvaničan govor 25. oktobra 1942. i navodeći:

Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo… Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija… Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom.

Prema Rajklaku, Associated Press je ukazao na Stepinca kao na kritičara nacističkog marionetskog režima, koji je ubio „desetine hiljada Srba, Jevreja, Roma i Hrvata”, i bio iritantan za Pavelića, kome je uskraćen susret sa pontifeksom u Rimu.

Stepinca su nacisti i ustaše prezrivo nazivali „prijateljom Jevreja” (njem. judenfreundlich), a i sam se u svojoj biskupiji borio protiv onih koji su pozivali na genocid. Fejer primjećuje da se Stepinac prvi put oglasio protiv masakara sredinom 1942, zalažući se za Rome i Jevreje. Godinu dana kasnije u Zagreb je stigao Hajnrih Himler, koji je provjeravao kako se rješava „jevrejsko pitanje”, a Alojzije je počeo da prijeti Paveliću: „Katolička crkva se ne plaši svetovne vlasti, kakva god ona bila, ako je potrebno da zaštiti osnovna ljudska prava”. Kada je Andrija Artuković naredio deportaciju Jevreja i Srba, apostolski vizitator Markone i Stepinac počeli su da protestvuju protiv takve odluke. Prema Fejeru, Vatikan je lično naredio Stepincu da po svaku cijenu spasi što više Jevreja u uslovima predstojećih deportacija, ali to nije bilo dovoljno da ozbiljno utiče na Pavelića.

Uloga Vatikana

Prema Fejeru, Stepinac i Vatikan su bili dobro upoznati sa ubistvima koje su počinile ustaše. Novinar Džon Kornvel priznaje da je papa Pije XII bio svjestan zločina, ali nije napravio napor ka njihovom zaustavljanju, već je umjesto toga bio angažovan u borbi za konačno rješenje jevrejskog pitanja u sjevernoj Evropi. Štaviše, papa Pije XII je imao izvjesne simpatije prema hrvatskim ultranacionalistima. U Rimu je održano hodočašće u novembru 1939. povodom pedesete godišnjice kanonizacije hrvatskog franjevačkog monaha Nikole Tavelića, tokom kojeg je papa Pije XII izrazio podršku djelovanju ustaša na tok svjetske istorije. Stepinac je više puta ponavljao riječi pape Lava X da je Hrvatske uporište hrišćanstva, nagovještavajući da Srbi nisu pravi hrišćani, već otpadnici, i očekivao od njega pomoć u uspostavljanju „harmoničkih” odnosa između Srba i Hrvata u novoj državi.

Budući papa Pavle VI (tada zamjenik državnog sekretara Svete stolice Đovani Montini) obavezao se da prati dešavanja u Hrvatskoj i Poljskoj. Tokom svojih dnevnih izvještaja 1941. jedno je rekao papi Piju XII da je čuo za ustaška zvjerstva. U martu 1942. tražio je od ustaškog predstavnika u Vatikanu da objasni da li je do ovakvih zvjerstava moglo doći, što je on nazvao lažima i propagandom. Montini je obećao da će pažljivo proučiti dalje informacije. Domeniko Tardini je kasnije jednom ustaškom predstavniku rekao da će Vatikan zatvoriti oči pred zločinima nad civilima iz razloga što je „Hrvatska mlada država, a mladež često griješi u svojim godinama, tako da tu nema ničeg iznenađujućeg”.

U aprilu 1942. Stepinac je stigao u Rim i dobio kompromitujući dokument od devet stranica o raznim neprikladnim aktivnostima Pavelića. Zličini počinjeni u Hrvatskoj u dokumentu su nazvani „anomalijama”, za koje Pavelić nije znao ili ih nije ovlastio (dokument se neko vrijeme čuvao u posebnom Arhivu Svete stolice zajedno sa aktima iz Drugog svjetskog rata, ali onda odatle povučen). Vatikan je predložio Stepincu da ne rizikuje i pokuša zaustaviti Pavelića na dobar način, sve dok papa ne liši vođu Hrvatske blagoslova i ugrozi nezavisnost zemlje. Prema Eženu Tiseranu, budućem dekanu Kardinalskog zbora, Vatikan je zano imena svih klerika koji su učestvovali u masakrima i deportacijama Srba i Jevreja i trebalo ih je shodno tome kazniti kak bi se skinula sramota sa Crkve. Papa Pije XII je ipak odbio da osudi ustaški režim i preduzme mjere protiv sveštenika koji su učestvovali u masakrima, jer bi to mogli da podijeli Katoličku crkvu u Hrvatskoj, pa čak i da uništi samu državu.

Fejer ukazuje da je Vatikan imao samo površna saznanja o genocidu nad svojom poljskom pastvom, ali su znali potpuno sve o stanju u Hrvatskoj zahvaljujući naporima Alojzija Stepinca. Državni sekretar Luiđi Maljone dao je sljedeće instrukcije nunciju Markoneu: „Ako Vaša eminencija nađe odgovarajuću priliku, dajte nejavnu preporuku, da ovo ne izgleda kao službeno obraćanje, da se prema Jevrejima na teritoriji Hrvatske treba suzdržati. Vaša eminencija mora da se pobrine da […] u svakom trenutku ostave utisak lojalne saradnje sa civilnim vlastima”. Vatikan se tako ograničio samo na diplomatski pritisak na ustašku vlast i nije pokušao da ih otvoreno osudi. Međutim, prema Ronaldu Rihlaku, Vatikan nije uvijek i svuda tako postupao: od 1941. do 1944. poslao je četiri zvanična pisma i izrazio ogroman broj protesta protiv Slovačke Republike. U pismu od 7. aprila 1943. papa Pije XII piše:

Sveta stolica je uvijek gajila nadu da se slovačka vlada, uzimajući u obzir i osjećanja sopstvenog naroda, gotovo isključivo katolika, nikada neće upustiti u nasilno protjerivanje osoba koje pripadaju jevrejskoj rasi. Stoga je Sveta stolica sa velikim bolom saznala za nastavak dejstva ove vrste na teritoriji republike. Ovaj bol je pojačan raznim izvještajima da slovačka vlada namjerava da potpuno protjera jevrejsko stanovništvo Slovačke, ne štedeći ni žene ni djecu. Sveta stolica ne bi bila dostojna svoje božanske sudbine da nije osudila ove postupke, kojima se grubo krše prirodna prava ljudi samo iz razloga što pripadaju određenoj rasi.

Sljedećeg dana, Sveta stolica je primila poruku od svog predstavnika u Bugarskoj u kojoj se traži od njih da preduzmu korake ka zaštiti jevrejskih građana kojima je prijetila deportacija. Sekretar Jevrejske agencije Palestine se ubrzo sastao sa nadbiskupom Anđelom Ronkalijem (budući papa Jovan XXIII), kako bi izrazio zahvalnost Svetoj stolici na srećnom ishodu slučaja sinova Izraela u Slovačkoj. U oktobru 1942. Vatikan je obavijestio svoje predstavnike u Zagrebu o bolnom položaju Jevreja u Hrvatskoj i pozvao ih da ubjede vlasti NDH da promijene odnos prema jevrejskom stanovništvu. U bilješkama državnog sekretara Svete stolice zapisano je da je Vatikan do januara 1943. ipak uspio da privremeno obustavi deportaciju Jevreja ih Hrvatske, ali je istovremeno Njemačka počela da vrši pritisak na njih. Sveta stolica je 6. marta 1943. poslala još jednu naredbu svojim predstavnicima u Zagrebu — da nastave da pružaju pomoć Jevrejima.

Pavelićeva audijencija

Prema Džonu Kornvelu, Pavelić je stigao u Rim 18. maja 1941. kako bi sa Musolinijem zaključio sporazum o davanju prava Italiji na upravu nad nekoliko hrvatskih gradova i okruga na obali Dalmacije. Pavelić je istoga dana dobio pravo na audijenciju kod pape Pija XII, što je zapravo bilo priznanje nezavisnosti Hrvatske, a opat Đuzepe Markone je postavljen za apostolskog vizitatora u Zagrebu. Korvel nije siguran da li je Vatikan do tada bio upoznat sa detaljima zločina nad manjinama koje su počinile ustaše, ali je uvjeren da je Rim bio svjestan jedne stvari: Pavelić je totalitarni diktator, marioneta Hitlera i Musolinija, autor surovih fašističkih i antisemitskih zakona i pristalica nasilnog pokatoličavanja pravoslavaca.

Đuzepe Markone

Papa Pije XII je imenovao Đuzepea Markone 1941. za apostolskog vizitatora u Hrvatskoj, čime je zapravo postao nuncij (bez zvaničnog imenovanja). Markone je izvještavao Rim o užasnim uslovima ophođenja prema Jevrejima u Hrvatskoj, pregovarao je sa hrvatskim zvaničnicima, a i i sam je učestvovao u prebacivanju jevrejske djece u Tursku. Vatikan je preko Stepinca i Markonea vršio pritisak na Pavelić da prekine nasilje. Kada je počela deportacija Jevreja iz Hrvatske, obojica su tražili objašnjenje od Andrije Artukovića. Sumirajući djelatnost Marknea prema Marinu Gilbertu, zahvaljujući njegovoj pravovremenoj intervenciji spaseno je hiljade Jevreja u Hrvatskoj.

Posljedice

Odnosi s Jugoslavijom

Nezavisna Država Hrvatska je nestala s političke scene 8. maja 1945. godine, na dan potpisivanja njemačke kapitulacije. Na ruševinama Kraljevina Jugoslavije nastala je nova država — Demokratska Federativna Jugoslavija. Samo na dio teritorije je oslobodila Crvena armija — u Hrvatskoj i Sloveniji jugoslovenski partizani su porazili svoje protivnike bez sovjetske pomoći. Iako su partizani bili u otvorenom neprijateljstvu s ustašama, Ivelin Vo je na kraju rata pisao britanskom Ministarstvu spoljnih poslova i papi Piju XII, da bi Tito jednostavno mogao da uništi katoličku vjeru u zemlji: 5 miliona parohijana Rimokatoličke crkve bila je u opasnosti. Prema Fejeru, Tito je pred kraj rata odlučio da se obračuna ne samo sa ustašama, nego i sa rimokatoličkim sveštenstvom koje je podržavalo ustaše.

Partizani su aktivno ispoljavali svoj gnjev na katoličkom sveštenstvu, koje je sarađivalo sa ustašama. Smatra se da su partizani do februara 1945. ubili 14 sveštenika, do marta je broj porastao na 160, a do kraja godine na ukupno 270 sveštenika. Vo, koji je poslije rata posjetio socijalističku Hrvatsku, pisao je da je zadatak partizana olakšavala činjenica da je Rimokatolička crkva bila kompromitovana tolerantnim odnosom prema ustaškom režimu, pa čak i aktivnom podrškom. Posebno je teško bilo franjevcima: tokom ratnih godina porušeno je 15 manastira. Možda iz tog razloga Vatikan dugo vremena nije mogao da pronađe zajednički jezik sa Sovjetskim Savezom i njegovim saveznicima pod Varšavskim paktom. Ipak, papa Pije XII je uspio da prevaziđe neke razlike sa Jugoslavijom: depeša američkog biskupa Džozefa Patrika Herlija postala je prvi korak ka uspostavljanju diplomatskih odnosa. Tito je tražio da se Stepinac, osuđen za zločine, pozove u Rim, ali je papa predložio da Stepinac lično odredi svoju sudbinu, i on je odlučio da ostane u zemlji.

Pacovski kanali

Glavni članak: Pacovski kanali

Određeni broj nacista je izbjegao suđenje, tako što su pobjegli u zapadnu Evropu i pridružili se protivkomunističkom pokretu u zamjenu za zataškavanje nacističke prošlosti. SAD su rute koje su nacisti koristili za izbjegavanje suđenja nazvali „pacovski kanali”. U Rimu su Hrvatima pomagali Austrijanac Alojz Gudal i Pontifikat hrvatskog kolegija Svetog Jeronima, na čelu sa Krunoslavom Draganovićem. Prema Fejeru, ustaške vođe i sveštenici koji su ih podržavali, predvođeni biskupom Ivanom Šarićem, pobjegli su iz Hrvatske sa opljačkanim zlatom i sklonili se u Rim. Pavelićeva lokacije nije se mogla utvrditi, čak ni obavještajnim podacima. Za Pavelićem je lično tragao agent Kontraobavještajnog korpusa Vilijam Goven, sin američkog predstavnika u Vatikanu Frenklina Govena, ali se Svetoj stolici nije dopala takva djelatnost SAD, pa je iz tog razloga Goven morao napustiti teritoriju Vatikana.

Prema Fejeru, papa Pije XII je neko vrijeme skrivao Pavelića, dajući mu azil 1946, pa čak i olakšavajući njegov bijeg u Južnu Ameriku. Za to vrijeme, papa i Pavelić su dogovorili zajedničku borbu protiv socijalističke Jugoslavije i želju za stvaranjem čisto katoličke države na Balkanu. Pavelić je u Argentinu došao još 1948. godine. Agenti specijalnih službi SAD, SSSR, FNRJ i Italije lovili su njegovu glavu, ali je Vatikan zabrani svaku obavještajnu djelatnost na svojoj teritoriji. Prema Fejeru, Vatikan se plašio da će Tito zauvijek okončati uticaj Rimokatoličke crkve u Jugoslaviji. Prema Hebletvejtu, Pavelić je stigao u Rim 1948. iz manastira u Salcburgu uz pomoć Draganovića, kojeg nikakve zakoni nisu sprječavali, i da je živio pod imenom „otac Gomez” na Latinoameričkom kolegiju Pije, sve dok se nije preselio u Argentinu, na poziv Huana Perona. Uprkos tome što Pavelić nikada nije izveden pred sud, srpska emigracija je nastavila da ga lovi: Blagoje Jovović, srpski četnik, izvršio je atentat na njega 10. aprila 1957, pucajući dva puta. Pavelić je preživio, ali je dobio dvije teške rane koje su mu narušile zdravlje. Posljednje utočište mu je bila Španija, gdje je Pavelić umro 28. decembra 1959, neposredno prije operacije: njegovo zdravlje narušavali su dijabetes i dvije zadobijene rane.

Desetine Hrvata, među kojima i ratni zločinci, sakrili su se u Papinskom kolegiju u Rimu. Od proljeća 1947. Vatikan je pojačao pritisak na SAD i UK, kako bi spriječili izručenje ustaških zločinaca u Jugoslaviju. Specijalni agent Goven je upozorio da je Pavelić, koji je mrzio pravoslavlje i komunizam, obezbjedio takve veze da bi njegovo hapšenje moglo da bude šok za cijeli katolički svijet i da izazove masovne proteste. Ipak, Vatikan je nije najviše bunila činjenica da je Pavelić koristio „pacovske kanale”, već mogućim objavljivanjem činjenica nepovoljnih za crkvu na njegovom suđenju, do čega na kraju nije došlo. Sam papa Pije XII nije vjerovao u pravično suđenje Paveliću i njegovim saučesnicima u Jugoslaviji. Među ratnim zločincima je tih dana bilo dosta religioznih ličnosti: pored Stepinca, suđeno je predsjedniku marionetske Slovačke Jozefu Tisu (obješen), primasu Mađarske Jožefu Mindsentiju (koji se protivio nacistima) i članovima savjeta za pomoć Jevrejima u Poljskoj „Žegota”. Rim je počeo smatrati Titov režim prijetnjom za svoje župane u Hrvatskoj, koji bi mogli biti osuđeni zbog lažnih optužbi za kolaboracionizam.

Sudski postupci

Slučaj Rožman

Gregorij Rožman je postao prvi katolički biskup osuđen za kolaboracionizam. Vojni sud Jugoslavije ga je u avgustu 1946. osudio u odsustvu: Rožman je pobjegao u SAD, gdje je živio do kraja života, a Vrhovni sud Slovenije ga je 2007. oslobodio po svim tačkama optužnice. Britanci su predlagali da ga uhapse i izruče jugoslovenskim vlastima kao saradnika ustaša, što se nikada nije dogodilo. Međutim, poslije Rožmana, pred lice pravde izveden je Stepinac.

Slučaj Stepinac

Alojzije Stepinac se pojavio pred jugoslovenskim sudom 26. septembra 1946. godine. Hebletvejt je suđenje nazvao spektaklom sa unaprijed određenom presudom, koje nema nikakve veze sa pravdom. Časopis Time u oktobru 1946. opisao je sudske rasprave na sljedeći način:

U zagrebačkoj sportskoj dvorani, sjajno osvjetljenoj za fotografe i 500 posmatrača, privodilo se kraju revijalno suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu i dvanaestorici katoličkih sveštenika. Optužen od strane maršala Tita za „zločine protiv naroda”, četrdesetosmogodišnji poglavar pete po veličini katoličke biskupije na svijetu… privremeno je izgubio smirenost. Ljutito je upro prstom prema sudu i povikao: „Ne samo da crkva u Jugoslaviji nema slobode, nego će uskoro crkva biti uništena”.

Stepinac je optužen za podršku ustaškom režimu, pozivanje na nasilno pokatoličavanje pravoslavnih Srba i borbu protiv partizanskog pokreta. Odbio je usluge advokata, priznao krivicu i osuđen je na 16 godina zatvora. Fejer smatra da mi Stepinčeva kazna bila blaža, da je mogao dokazati da nije podržavao prisilno katoličenje, ali nije mogao da se opravda po drugim tačkama. U Stepinčevu odbranu, Hebletvejt je napisao da je hrvatska nezavisnost zagarantovana Atlantskom poveljom, po kojoj svaki narod ima „pravo na samoopredjeljenje”. Ronald Ričlak je suđenje nazvao farsom koja je imala za cilj da ocrni Katoličku crkvu i dokaže njenu bezuslovnu podršku nacizmu i izrazio žaljenje što su protivkatoličku propagandu Jugoslavije mnogi u svijetu prihvatili zdravo za gotovo. U odbranu Stepinca 13. oktobra 1946. stao je poglavar jevrejske zajednice u SAD Luis Brajer, navodeći sljedeće:

Ovaj veliki čovjek Crkve je optužen da je nacistički saradnik. Mi, Jevreji, to poričemo. On je jedan od rijetkih ljudi koji su u Evropi ustali protiv nacističke tiranije upravo u trenutku kada je bilo najopasnije. On je otvoreno i neustrašivo govorio protiv rasnih zakona. Poslije Njegove Svetosti Pija XII, bio je najveći branilac progonjenih Jevreja u Evropi.

Nadbiskup Stepinac je u zatvoru u Lepoglavi proveo 5 godina, dok nije prešao u kućni pritvor. Papa Pije XII je Stepinca uveo u Kolegij kardinala 1952. godine. Fejer, nazivaju suđenje Stepinci indikativnim, jer ne poriče svoju podršku ustaškom režimu i smatra da se Stepinac usudio da kaže nešto na optužbe, da bi se njegova odbrana preko noći urušila i mogla otkriti istinu o podršci Vatikana Paveliću. Štaviše, Stepinac je dozvolio da se u njegovoj biskupskoj rezidenciji čuvaju dokumenti ustaškog režima, uključujući i one koje sadrže podatke o dolasku ustaša na vlast i dokaze o njihovim ratnim zločinima.

Stepina se 1953. vratio kući u selo Krasić, gdje je posljednjih 7 godina života proveo u kućnom pritvoru. Papa Jovan Pavle II ga je 1998. proglasio blaženim, što je izazvalo masovne proteste među pravoslavnim Srbima.

Slučaj Filipović

Zapovjednik logora Jasenovac i Stara Gradiška Miroslav Filipović je pred sud izveden 1946. godine. Filipović je optužen za pokolje Srba i Jevreja: od 1942. do 1943. u Jasenovcu je od njegove ruke ili po njegovom naređenju stradalo najmanje 40 hiljada ljudi (uglavnom žena, djece i staraca), a najmanje 20 hiljada ubijenih su bili Jevreji. Sva ubistva su počinjena su izuzetnom surovošću. Filipović je priznao krivicu, a sud ga je osudio na vješanje.

Ustaško zlato

Glavni članak: Alperin protiv Vatikanske banke

U Papskom kolegiju ustaše su skrivale ogromne rezerve zlata, koje je kasnije prešlo u vlasništvo Instituta za vjerske poslove (Vatikanska banka). U poređenju sa zlatom Nacističke partije, rezerve ustaškog zlata (vrijedne stotine hiljada američkih dolara) bile su vrlo male. Fejer vjeruje da je Vatikanu bilo poznato gdje se zlato nalazi.

Preživjele žrtve ustaškog terora i njihovi potomci, koji su živjeli u Kaliforniji, pokušali su da vrate zlato sudskim putem tužeći Vatikan preko američkog pravosudnog sistema. Vatikanska banka je optužena za pranje novca i prikrivanje ustaških zlatnih rezervi, kao i stvaranje depozita u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi i finansiranje hrvatskih ustaških migracija. Kao glavni dokaz, tužioci su predstavili izvod iz tzv. „Bigeloueve depeše” (koju je Emerson Bigelou poslao Haroldu Glaseru, direktoru istraživačkog odjeljenja u Ministarstvu finansija SAD 16. oktobra 1948). Još jedan dokaz bio je izvještaj agenata OSS-a Vilijama Govena, po kojem je pukovnik Ivan Babić odvezao 10 kamiona zlata iz Švajcarske u Papski kolegij. Uprkos svim naporima, tužioci su izgubili ovaj spor.

Vidi još

• Magnum Crimen
• Klerofašizam
• Srpska pravoslavna crkva u Drugom svjetskom ratu

Literatura

• Phayer, Michael (2000). The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965 (na jeziku: engleski). Indiana University Press. ISBN 978-0-253-21471-3. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Belяkov, Sergeй (2009). Ustaši: meždu fašizmom i эtničeskim nacionalizmom (na jeziku: ruski). Gumanitarnый universitet. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Nikiforov, K. V., ur. (2011). Юgoslaviя v XX veke: očerki političeskoй istorii (na jeziku: ruski). Moskva: Indrik. ISBN 978-5-91674-121-6. 
• Hebblethwaite, Peter (1993). Paul VI: The First Modern Pope (na jeziku: engleski). Paulist Press. ISBN 978-0-8091-0461-1. 
• Phayer, Michael (2008). Pius XII, the Holocaust, and the Cold War (na jeziku: engleski). Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34930-9. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Aarons, Mark; Loftus, John (1998). Unholy Trinity: The Vatican, The Nazis, and The Swiss Banks (na jeziku: engleski). St. Martin's Griffin. ISBN 9780312181994. 
• Evans, Richard J. (2009). The Third Reich at War (na jeziku: engleski). Penguin Press. ISBN 9781594202063. 
• Krišto, Jure (1998). Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, 1941.-1945 (na jeziku: hrvatski). Hrvatski Institut za povijest. ISBN 978-953-6491-18-6. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (na jeziku: engleski). Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-7924-1. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Gilbert, Martin (2002). The Righteous: The Unsung Heroes of the Holocaust (na jeziku: engleski). Doubleday. ISBN 9780805062601. 
• Paldiel, Mordecai (2006). Churches and the Holocaust: Unholy Teaching, Good Samaritans, and Reconciliation (na jeziku: engleski). KTAV Publishing House, Inc. ISBN 978-0-88125-908-7. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Cornwell, John (1999). Hitler's Pope: The Secret History of Pius XII (na jeziku: engleski). Viking. ISBN 978-0-670-88693-7. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Gilbert, Martin (1986). The Holocaust: The Jewish Tragedy (na jeziku: engleski). Collins. ISBN 978-0-00-216305-7. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Trifković, Srđa (2001). „Ustaški pokolji i američka javnost”. Sloboda (na jeziku: srpski). 1805. Arhivirano iz originala 26. 09. 2007. g. Pristupljeno 8. 5. 2022. CS1 održavanje: Nepodoban URL (veza)
• Džomić, Velibor V. (1995). „Položaj i stradanje srbskog naroda i Srbske pravoslavne crkve u Nezavisnoj državi Hrvatskoj”. Ustaški zločini nad srbskim sveštenicima (na jeziku: srpski). Beograd: Svetigora. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Gutman, Israel, ur. (1990). Encyclopedia of the Holocaust (na jeziku: engleski). 1. Macmillan. ISBN 978-0-02-546705-7. Pristupljeno 8. 5. 2022. 
• Davies, Norman (2003). Rising '44: The Battle for Warsaw (na jeziku: engleski). Macmillan. ISBN 978-0-333-90568-5. Pristupljeno 8. 6. 2022.