Rječnik

Rječnik (ijek.) ili rečnik (ek.), leksikografsko djelo koje sadržava popis riječi, te izraza nekog jezika (ili više jezika) izabranih, raspoređenih i objašnjenih po nekom načelu, te poredanih abecednim ili konceptualnim (tematskim) redoslijedom. U osnovi se razlikuju jezični rječnici i predmetni rječnici kao što su enciklopedija i leksikon. Jezični rječnik se prvotno bavi jezikom, odnosno leksičkim jedinicama jezika i svim njihovim jezičnim osobinama. Nerijetko nastoji, barem implicitno, odgovoriti na potrebu utvrđivanja leksičke norme danoga jezika. Proučavanjem rječnika, kao i vještinom sastavljanja rječnika (prikupljanje, opis i prezentiranje građe) bavi se leksikografija.

Rječnička struktura

Rječnička struktura dijeli se na rječničku makrostrukturu i mikrostrukturu. Rječnička makrostruktura sastoji se od popisa ili izbora natuknica ili lema u rječniku kojeg nazivamo abecedarij. Rječnička mikrostruktura sastoji se od natukničkog članka i natuknice ili leme. Natuknički članak sadržava gramatičke podatke o riječi, stilske odrednice ili oznake, podatke o etimologiji ili porijeklu riječi, definiciju, frazeološke, kolokacijske, te sintagmatske konstrukcije.

Kratka povijest

Babilonci su napisali prvi rječnik u 6. stoljeću pr. n. e. Prvi europski rječnici bili su dvojezični. Prvi engleski rječnik napisao je Robert Cawdrey 1604. godine, a zvao se A Table Alphabeticall. U Hrvatskoj je prvi rječnik napisan 1595. godine, a napisao ga je Faust Vrančić (Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika - latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga). Abecedni poredak riječi rijetko se koristio do 18. stoljeća. Pojmovi su pisani prema različitim pravilima. Npr. jedan dio rječnika bio je vezan za biljke, jedan samo za životinje.

Vrste rječnika

Jezični rječnici dijele se u različite kategorije prema različitim kriterijima. Prva dimenzija po kojoj se različiti rječnici mogu razgraničiti odnosi se na broj jezika koji se predstavlja u rječnicima, pa se razlikuju jednojezični, dvojezični i višejezični rječnici. Jednojezični rječnici (kako jezični tako i predmetni) donose, u načelu, tumačenja na istom onom jeziku na kojem su naslovne riječi jezika (natuknice). Natuknički članak u jednojezičnom rječniku može sadržavati sljedeće podatke: natuknicu (koja sadrži podatke o pravilnom pisanju), izgovor, gramatičke podatke, definiciju, etimologiju, primjere upotrebe, te sinonime i antonime. Dvojezični rječnici donose tumečenja na dva jezika. Uobičajen cilj dvojezičnog rječnika je za učenje stranog jezika, a obavezno treba uključiti natuknicu, izgovor, gramatičku klasifikaciju, ekvivalente na drugom jeziku, te primjere upotrebe izraza na prvom i drugom jeziku. Dvojezični rječnici su prethodili jednojezičnim rječnicima. Višejezični rječnici donose tumačenja na više od dva jezika.

U drugoj podjeli s obzirom na pokrivenost rječničkog blaga u rječniku razlikuju se opći, predmetni (leksikon i enciklopedija), strukovni ili terminološki, te specijalni rječnici. Opći rječnici teže sveobuhvatnomu prikazu ukupnosti leksika određenog jezika, dok se strukovni ili terminološki rječnici ograničavaju na neko uže područje ili struku, odnosno sadržavaju popis strukovnih termina (npr. rječnik prava, građevinarstva, računalstva, medicine, prometa, i tako dalje). Predmetni rječnici opisuju pojmove i stvari. Specijalni rječnici obrađuju specijalno područje jezika, kao što su dijalekti, frazemi, kolokacije, itd.

Rječnici se s obzirom na opseg i na veličinu dijele na opširne, sažete i džepne rječnike, dok se prema mediju dijele na tiskane, elektroničke i online rječnike. S obzirom na znanje i vještine korisnika razlikuju se rječnici namijenjeni djeci, pismenim odraslima, djeci školske dobi, maloj djeci, te onima koji uče jezik. Prema opreci razlikuju se povijesni ili sinkronijski i suvremeni ili dijakronijski rječnici. Povijesni ili sinkronijski rječnici opisuju stanje leksika određenog jezika u nekom kraćem razdoblju, dok suvremeni ili dijakronijski rječnici prikazuju razvoj leksika određenog jezika kroz vrijeme.

Rječnici se mogu podijeliti i prema organizacijskom načelu pri čemu razlikujemo abecedne, konceptualne ili tematske, odostražne ili invrezne, te čestotne ili frekvencijske rječnike. Abecedni rječnici razvrstavaju građu prema redoslijedu početnih slova. Konceptualni ili tematski rječnici razvrstavaju riječi prema određenim pojmovnim, značenjskim, asocijativnim kriterijima (ovamo kao podvrsta pripadaju i rječnici sinonima, antonima, analoški i sl. rječnici). Odostražni ili inverzni rječnici razvrstavaju riječi prema njihovim dočecima, a važni su za proučavanje sufiksalne derivacije, itd. Čestotni ili frekvencijski rječnici razvrstavaju riječi s obzirom na učestalost ili frekvenciju njihova pojavljivanja u određenom računalnom korpusu. Iznimno su korisni pri sastavljanju funkcionalnih jezičnih udžbenika, sastavljanju abecedarija za rječnike, itd.

Ostalo

U novije vrijeme sastavljaju se rječnici koji su isključivo deskriptivni (oni koji opisuju) te koji obuhvaćaju različite stilove i žanrove, a ujedno su i računalno pretraživi. Deskriptivni rječnici prikupljaju rječničko blago nekog jezika koji je doista u upotrebi, ili je bilo u upotrebi, suzdržavajući se pritom od vrijednosnih kvalifikacija. Današnji rječnici teže iscrpnosti, vjerodostojnosti, točnosti, objektivnosti te nastoje pružiti korisniku informaciju do koje žele doći. Stari rječnici bili su perspkriptivni (oni koji propisuju), te su ih karakterizirali idiosinkratičnost, subjektivnost i individualnost. Perskriptivni rječnici propisuju koje se riječi trebaju smatrati standardnima, ispravnima, pripustivima u birane književne tekstove ili govor javne komunikacije.

Povezano

Literatura

Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga (gl. ur. Antun Vujić) Pro leksis i Večernji list, Zagreb, 2005-2007; ISBN 953-7224-00-7
Zgusta, L. (1991). Priručnik leksikografije (preveo D. Šipka), Svjetlost.

Vanjske veze

Hrvatski jezični portal