Zeljaste biljke
Zeljaste biljke biljke su s mekom i sočnom stabljikom koje nemaju trajne drvene stabljike iznad zemlje i uglavnom su zelene boje. Na temelju dužine života mogu biti jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje biljke. Te posljednje pripadaju u trajnice kao i sve drvenaste biljke (polugrmovi, grmovi i drveće). Svim zeljastim biljkama karakterističan je nedostatak lignifikacije.
Kod jednogodišnjih biljaka životni ciklus počinje i završava u jednom vegetacijskom periodu (kao što su kukuruz i pšenica), nakon čega njezini nadzemni dijelovi istrunu.
Kod dvogodišnjih biljaka (kao što su cikla i mrkva) u prvojoj godini rastu listovi i stvaraju se zalihre hrane, a u drugoj godini donose plod i sjeme, nakon čega umiru.
Višegodišnje zeljaste biljke (kojima pripadaju većina paprati i trava) su one kojima na kraju svake vegetacijske sezone izdanci umiru, a nepovoljni dio godine preživljavaju kao pupoljci iz kojih će se sljedeće vegetacijske sezone stvoriti novi izdanci.[1]
Zeljasta biljka je svaka vaskularna biljka koja nema pravog drvenastog tkiva. Zeljaste kritosjemenjače (cvjetnice) uključuju gotovo sve jednogodišnje i dvogodišnje biljke te velik broj višegodišnjih biljaka. Necvjetne zeljaste biljke ograničene su na papratnjače i likofite; sve su golosjemenjače drvenaste biljke. Zeljaste biljke obično imaju fleksibilne zelene stabljike, a mnoge odumru tijekom zime, zadržavajući se s podzemnim organima za skladištenje hrane kao što su mesnati korijeni, Rizomi, lukovice ili izdanci.[2]
Sve vaskularne biljke počinju svoj život kao zeljaste sadnice. Dok se pravo drveno tkivo drvenastih biljaka razvija tijekom sekundarnog rasta, zeljaste biljke, posebno paprati i jednosupnice, obično podliježu malom ili nikakvom sekundarnom rastu. Vaskularni snopovi (tkiva ksilema i floema) takvih biljaka obično su zatvoreni unutar omotača potpornih stanica sklerenhima. Ovi omotani snopovi, poznati kao zatvoreni snopovi, ne razvijaju vaskularni kambij (sloj stanica koje se aktivno dijele) i tako gube svoj potencijal za sekundarni rast. Neki zeljasti eudikoti, međutim, imaju otvorene vaskularne snopove i prolaze sekundarni rast. Lucerna (Medicago) je jedna takva biljka, a, slično drvenastim biljkama, njeni su žilni snopovi raspoređeni u prsten prema vanjskoj strani stabljike oko velike središnje srži. Otvoreni vaskularni snopovi nisu obavijeni sklerenhimskom ovojnicom, a kambij prvenstveno proizvodi sklerenhimska vlakna za dodatnu krutost tijela zeljaste biljke. Neki eudikoti, poput lavande i hortenzije penjačice, prolaze kroz dovoljno sekundarnog rasta da je njihova klasifikacija kao zeljaste ili drvenaste donekle dvosmislena; često se navode kao "poludrvenasti". Unatoč njihovoj veličini i snazi, jednosupnice nalik drvetu, kao što su palme i banane, nemaju pravo drvenasto tkivo i smatraju se zeljastim.[2]
Ekološki gledano, zeljaste biljke igraju bezbroj uloga u ekosustavima diljem svijeta. Zeljaste biljke dominantna su vegetacija na mnogim mjestima — uključujući travnjake, močvare, prerije, alpska okruženja i mnoge vodene okoliše — i stoga su ključno stanište za druge organizme. Čak i u krajolicima u kojima dominiraju drvenaste vrste, kao što su šume, zeljaste biljke pridonose bioraznolikosti podzemlja i ispunjavaju važne ekološke niše. Zeljaste biljke su temelj hranidbenih mreža i isključivi su ili glavni izvor hrane za nebrojene velike i male biljojede. S obzirom na to da zeljaste biljke obično imaju kraće životne cikluse od drvenastih biljaka, one igraju ključnu ulogu u kruženju hranjivih tvari u svim okruženjima u kojima se nalaze biljke.[2]
Ekonomski gledano, većina svjetskih prehrambenih usjeva su zeljaste biljke, uključujući sve žitarice (kao što su riža, pšenica, zob, ječam i kukuruz), mnogo voće i gotovo svo uobičajeno povrće. Kao što im ime govori, mnoge kulinarske i ljekovite biljke su doista zeljaste biljke, iako se neke, poput ružmarina, smatraju drvenastima. Osim toga, mnoge uobičajene hortikulturne biljke - koje se uzgajaju kao vrtni ukrasi, sobne biljke ili za industriju cvijeća - su zeljaste vrste.[2]