Aja Sofija

Aja Sofija

Crkva Aja Sofija sagrađena je 537, munare dograđene u 15.–16. stoljeću kada je postala džamija.
Država/teritorija lokacije: Istanbul
Koordinate	41°00′30″N 28°58′48″E
Lokacija	Fatih, Istanbul, Turska
Dizajner	Isidor Miletski, Artemije iz Trala
Dužina	82 m
Širina	73 m
Visina	55 m
Svjetska baština
Dio	Historijsko područje Istanbula
Kriterij	kulturni: i, ii, iii, iv
Referenca	356
Uvrštenje	1985 (9. sjednica)

Aja Sofija (grč.: Ἁγία Σοφία, romanizirano: Hagía Sophía; lat.: Sancta Sophia, osmanski turski: آياصوفيۀ كبير جامع شريفى, tur.: Ayasofya-i Kebir Cami-i Şerifi, bos.: sveta mudrost) kasnoantička je bogomolja, koju su dizajnirali u to vrijeme poznati grčki matematičar Antemije iz Trala i arhitekta Izidor iz Mileta. Bila je najveća crkva u Bizantijskom Carstvu, prijašnjem Istočnom Rimskom Carstvu, te središte istočne pravoslavne crkve u kojoj su se krunisali bizantijski carevi. Sagrađena je za vrijeme vladavine cara Justinijana I u Carigradu i jedno je od najvećih graditeljskih dostignuća tog vremena. Prva crkva na tom mjestu, koju je započeo car Konstantin, bila je razrušena tokom Nika pobune 532, kada je Justinijan zamalo izgubio prijestolje. Ali on nastavlja s gradnjom na istom mjestu. Posljednja od tri crkvene građevine koje je na tom mjestu uzastopno podiglo Istočno rimsko carstvo, završena je 537, izgrađena za samo pet godina i odmah je dostigla svjetsku slavu. Lokalitet je bio kalcedonska crkva od 360. do 1054, pravoslavna crkva nakon Crkvenog raskola 1054. i katolička crkva nakon Četvrtog krstaškog rata.[4] Obnovljena je 1261. i ostala je pravoslavna do pada Carigrada 1453. Nakon osmanlijske pobjede 1453. crkva je pretvorena u džamiju, a izvana su izgrađena četiri minareta. Mozaici koji su postojali u crkvi su prekrečeni. Služila je kao džamija do 1935, kada je postala muzej. Godine 2020. lokacija je ponovo postala džamija. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je 10. jula 2020. reklasifikovao Aja Sofiju kao džamiju, a u petak 24. jula 2020. je zakazana prva molitva.

Sadašnju građevinu izgradio je bizantijski car Justinijan I kao kršćansku katedralu u Konstantinopolju za Bizantsko Carstvo između 532. i 537, a projektirali su je grčki geometri Isidor iz Mileta i Artemije iz Trala. Formalno se naziva Crkva Božje Svete mudrosti i po završetku postali najveći svjetski unutrašnji prostor i među prvim potpuno visećim kupolama. Smatra se oličenjem bizantijske arhitekture i kaže se da je "promijenila historiju arhitekture". Sadašnja Justinijanova zgrada bila je treća istoimena crkva koja je zauzela to mjesto, jer je prethodna bila uništena u nemirima u Niki. Kao episkopsko sjedište ekumenskog patrijarha Konstantinopolja, ostala je najveća svjetska katedrala skoro hiljadu godina, sve dok Katedrala u Sevilli nije završena 1520. Počevši s kasnijom bizantijskom arhitekturom, Aja Sofija je postala paradigmatski oblik pravoslavne crkve, a njen arhitektonski stil su oponašale osmanske džamije hiljadu godina kasnije. Opisan je kao "jedinstven položaj u hrišćanskom svijetu" i kao arhitektonska i kulturna ikona bizantijske i pravoslavne civilizacije.

Vjerski i duhovni centar Pravoslavne crkve skoro hiljadu godina, crkva je bila posvećena Svetoj Premudrosti. To je mjesto gdje je Humbert od Silve Candide, izaslanik pape Lava IX 1054, službeno izvršio ekskomunikaciju patrijarha Mihajla I Kerularija, što se smatra početkom raskola Istok-Zapad. Godine 1204. pretvorena je tokom Četvrtog krstaškog rata u katoličku katedralu pod Latinskim carstvom, prije nego što je vraćena istočnoj pravoslavnoj crkvi nakon obnove Bizantijskog carstva 1261. Enrico Dandolo, dužd Venecije koji je predvodio Četvrti krstaški rat i 1204. pljačku Carigrada, sahranjen je u crkvi.

Nakon pada Konstantinopolja pod Osmansko Carstvo 1453, Mehmed Osvajač ju je preuredio u džamiju i postala je glavna džamija u Istanbulu sve do izgradnje Sultan Ahmedove džamije 1616. Prilikom pretvorbe uklonjena su zvona, oltar, ikonostas, ambon i krstionica, a ikonografija, poput mozaičkih prikaza Isusa, Marije, kršćanskih svetaca i anđela, uklonjena je ili prelijepljena. Islamski arhitektonski dodaci uključivali su četiri minareta, minber i mihrab. Bizantijska arhitektura Aja Sofije poslužila je kao inspiracija za mnoge druge vjerske objekte uključujući Aja Sofiju u Solunu, Panagiju Ekatontapiliani, Šehzade džamiju, Sulejmanija džamiju, Rustem-pašinu džamiju i Kılıç Ali-pašini kompleks. Patrijaršija se preselila u crkvu Svetih apostola, koja je postala gradska katedrala.

Kompleks je ostao džamija do 1931, kada je četiri godine zatvorena za javnost. Ponovo je otvorena 1935. kao muzej pod sekularnom Republikom Turskom, a zgrada je bila najposjećenija turistička atrakcija Turske od 2019.

U julu 2020. Državno vijeće je poništilo odluku iz 1934. o osnivanju muzeja, a Aja Sofija je reklasificirana u džamiju. Dekret iz 1934. proglašen je nezakonitim i po osmanskom i po turskom zakonu jer je vakuf Aja Sofije, koji je uvakufio sultan Mehmed, odredio to mjesto kao džamiju; Zagovornici odluke su tvrdili da je Aja Sofija bila lično vlasništvo sultana. Odluka da se Aja Sofija proglasi džamijom bila je vrlo kontroverzna. To je rezultiralo podijeljenim mišljenjima i naišlo na osudu turske opozicije, UNESCO-a, Svjetskog vijeća crkava i Međunarodnog udruženja vizantijskih studija, kao i brojnih međunarodnih lidera, dok je nekoliko muslimanskih lidera u Turskoj i drugim zemljama pozdravilo njeno pretvaranje u džamiju. .

Arhitektura

a) Plan galerije (gornja polovina) b) Plan prizemlja (donja polovina)

Aja Sofija je jedan od najvećih sačuvanih primjera bizantijske arhitekture. Unutrašnjost je ukrašena mozaicima, mramornim stubovima i oblogama velike umjetničke vrijednosti. Justinijan je nadgledao završetak najveće katedrale ikada izgrađene do tog vremena, i ostala je najveća katedrala 1000 godina do završetka katedrale u Sevilli u Španiji.

Aja Sofija koristi zidanu konstrukciju. Konstrukcija ima spojeve od cigle i maltera koji su 1,5 puta veći od širine cigle. Malterski spojevi se sastoje od kombinacije pijeska i sitnih keramičkih komada ravnomjerno raspoređenih po fugama maltera. Ova kombinacija pijeska i krhotina često se koristila u rimskom betonu, prethodniku modernog betona. Upotrijebljena je i znatna količina željeza.

Justinijanova bazilika bila je istovremeno vrhunsko arhitektonsko dostignuće kasne antike i prvo remek-djelo bizantijske arhitekture. Njegov utjecaj, i arhitektonski i liturgijski, bio je široko rasprostranjen i trajan u istočnom kršćanstvu, zapadnom kršćanstvu i islamu podjednako.

Izometrijska projekcija presjeka

Ogromna unutrašnjost ima složenu strukturu. Brod je prekriven centralnom kupolom koja je na svom maksimumu 55,6 m od nivoa poda i oslanja se na arkadu od 40 lučnih prozora. Popravke njegove strukture su ostavile kupolu donekle eliptičnu, sa prečnikom koji varira između 31,24 i 30,86 m.

Na zapadnom ulazu i istočnoj liturgijskoj strani nalaze se lučni otvori prošireni polovicom kupola identičnog prečnika centralnoj kupoli, nošeni na manjim polukupolama eksedrama, hijerarhijom kupolastih elemenata izgrađenih tako da stvore ogromnu duguljastu unutrašnjost koju kruniše središnja kupola, sa čistim rasponom od 76,2 m.

Geometrijska koncepcija zasniva se na matematičkim formulama Herona. Izbjegava korištenje iracionalnih brojeva za konstrukciju

Teorije Herona, helenističkog matematičara iz 1. vijeka, možda su bile korištene za rješavanje izazova koje predstavlja izgradnja tako ekspanzivne kupole na tako velikom prostoru. Svenshon i Stiffel su predložili da arhitekti koriste Heronove predložene vrijednosti za izgradnju svodova. Mjere kvadrata izračunate su korištenjem progresije broja stranica i dijagonale, što rezultira kvadratima definiranim brojevima 12 i 17, pri čemu 12 definira stranu kvadrata, a 17 njegovu dijagonalu, koji su korišteni kao standardne vrijednosti već od u klinopisnim babilonskim tekstovima.

Svaka od četiri strane velikog trga Aja Sofija duga je otprilike 31  m, a ranije se smatralo da je to ekvivalent od 100 bizantijskih stopa. Svenshon je sugerisao da veličina stranice centralnog trga Aja Sofije nije 100 bizantijskih stopa, već 99 stopa. Ovo mjerenje nije samo racionalno, već je i ugrađeno u sistem progresije bočnih i dijagonalnih brojeva (70/99) i stoga je upotrebljiva vrijednost primijenjene matematike antike. Daje dijagonalu od 140 kojom se može upravljati za izgradnju ogromne kupole poput one u Aja Sofiji.

Pod

Omfalion, mermerni dio poda u Aja Sofiji, je mesto gde su krunisani bizantijski carevi. Kameni pod Aja Sofije datira iz 6. vijeka.

Kameni pod Aja Sofije datira iz 6. vijeka. Nakon prvog urušavanja svoda, slomljena kupola ostavljena je na originalnom Justinijanovom podu, a novi pod je postavljen iznad ruševina kada je kupola obnovljena 558. Od postavljanja ovog drugog Justinijanovog poda, pod je postao dio liturgije, sa značajnim lokacijama i prostorima razgraničenim na različite načine korištenjem kamenja i mramora različitih boja.

Pod je pretežno napravljen od prokoneskog mermera, vađenog na Prokonezi (Mramorno ostrvo) u Propontidi (Mramorno more). Ovo je bio glavni bijeli mermer koji se koristio u spomenicima Carigrada. Ostali dijelovi poda, poput tesalijskog mermera, vađeni su u Tesaliji u rimskoj Grčkoj. Antičke trake od tesalskog zelja preko poda broda često su se poredile s rijekama.

Brojni autori su hvalili pod i više puta ga uspoređivali s morem. Justinijanski pjesnik Pavle Silentijar uporedio je ambon i soleu koji ga povezuju sa svetištem s ostrvom u moru, a samim svetištem lukom. Narratio iz 9. vijeka piše o njemu kao "kao more ili tekuće vode rijeke". Mihailo Đakon u 12. vijeku je također opisao pod kao more u kojem su amvoni i drugi liturgijski namještaj stajali kao ostrva. Tokom osvajanja Konstantinopolja u 15. vijeku, za osmanskog halifu Mehmeda se priča da se popeo na kupolu i galerije kako bi se divio podu, koji je prema Tursun Begu podsjećao na "more u oluji" ili "okamenjeno more". Drugi autori iz osmanskog doba također su hvalili pod; Tâcîzâde Cafer Çelebi uporedio ga je sa talasima mermera. Pod je pokriven tepihom 22. jula 2020.

Narteks i portali

Carska kapija, ili Carska vrata, bila su glavni ulaz između egzo- i ezonarteksa, a prvobitno ih je isključivo koristio car. Duga rampa sa sjevernog dijela vanjskog narteksa vodi do gornje galerije.

Zapadna strana gornje galerije

Gornja galerija

Gornja galerija, ili matroneum, je u obliku potkovice; sa tri strane zatvara brod i prekida ga apsida. Nekoliko mozaika sačuvano je u gornjoj galeriji, prostoru koji je tradicionalno rezervisan za caricu i njen dvor. U južnom dijelu galerije nalaze se najbolje očuvani mozaici.

Padina koja vodi do gornje galerije u Aja Sofiji

.

Sjeverna galerija prvog sprata sadrži runske grafite za koje se vjeruje da su ih ostavili pripadnici Varjaške garde. Na vanjskoj površini Aja Sofije vidljiva su strukturna oštećenja uzrokovana prirodnim katastrofama. Kako bi se osiguralo da Aja Sofija nije pretrpjela nikakva oštećenja na unutrašnjosti zgrade, istraživanja su provedena korištenjem radara koji prodire u zemlju unutar galerije Aja Sofije. Uz korištenje radara koji prodire u tlo (GPR), timovi su otkrili slabe zone unutar galerije Aja Sofije i također zaključili da je zakrivljenost kupole svoda pomjerena izvan proporcije u odnosu na prvobitnu ugaonu orijentaciju.

Deisis

Glavni članak: Deisis (Aja Sofija)

Deisis mozaik u Aja Sofiji

Deisis mozaik (grčki, Δέησις) vjerovatno je urađen 1261. a naručen je da označi kraj 57 godina latinokatoličke upotrebe Aja Sofije i povratak pravoslavnoj vjeri. To je treći panel koji se nalazi u ograđenom carskom prostoru gornjih galerija. Smatra se najznačajnijim u Aja Sofiji, zbog mehkoće crta, humanih izraza i tonova mozaika. Stil je blizak onom italijanskih slikara s kraja 13. i ranog 14. vijeka, kao što je Duccio di Buoninsegna. Na ovom panelu Madona i Jovan Krstitelj (Ioannes Prodromos), oboje su prikazani u tri četvrtine profila, mole Hrista Pantokratora za spasenje čovječanstva na Sudnjem danu. Donji dio ovog mozaika je jako oštećen , a smatra se početkom renesanse u bizantijskoj likovnoj umjetnosti za vrijeme vladavine dinastije Paleolog.

Kupola

Kupola Aja Sofije izazvala je posebno interesovanje mnogih historičara umjetnosti, arhitekata i inžinjera zbog inovativnog načina na koji su je originalni arhitekti zamislili. Kupola se nosi na četiri sferna trouglasta privjeska, što Aja Sofiju čini jednom od prvih velikih upotreba ovog elementa. Privjesci su uglovi kvadratne osnove kupole, koji se savijaju prema gore u kupolu kako bi je poduprli, ograničavajući na taj način bočne sile kupole i dozvoljavajući njenoj težini da teče prema dolje. Glavna kupola Aja Sofije je do završetka Bazilike Svetog Petra bila najveća kupola-pendant na svijetu i ima mnogo nižu visinu od bilo koje druge kupole tako velikog prečnika.

Velika kupola u Aja Sofiji ima 32,6 m u prečniku i samo 0,61 m debljine. Glavni građevinski materijali za originalnu Aja Sofiju bili su cigla i malter. Za lakše građenje krovova korišten je agregat od opeke. Agregat je težak 2402,77 kg/m³, što je prosječna težina zidane konstrukcije u to vrijeme. Zbog plastičnosti materijala izabran je u umjesto tesani kamen zbog činjenice da se agregat može koristiti na većoj udaljenosti. Prema Rowland Mainstoneu, "malo je vjerovatno da je svodna školjka igdje veća od jedne normalne cigle."

Težina kupole je ostala problem tokom većeg dijela postojanja zgrade. Originalna kupola se u potpunosti srušila nakon potresa 558; 563. novu kupolu sagradio je Isidor Mlađi, nećak Isidora Miletski. Za razliku od originala, uključivao je 40 rebara i podignut je 6,1 m, kako bi se spustile bočne sile na zidove crkve. Urušio se i veći dio druge kupole, u dvije epizode, tako da su od 2021. samo dva dijela sadašnje kupole, sjeverna i južna strana, iz 562 rekonstrukcije. Od 40 rebara cijele kupole, sačuvani sjeverni dio sadrži osam rebara, dok južni dio uključuje šest rebara.

Iako ovaj dizajn stabilizira kupolu i okolne zidove i lukove, stvarna konstrukcija zidova Aja Sofije oslabila je cjelokupnu strukturu. Zidari su koristili više maltera nego cigle, što je efikasnije da se malter slegne, jer bi zgrada bila fleksibilnija; međutim, graditelji nisu dozvolili da se malter stvrdne prije nego što su započeli sledeći sloj. Kada je kupola podignuta, njena težina je dovela do naginjanja zidova prema vani zbog mokrog maltera ispod. Kada je Isidor Mlađi obnovio srušenu kupolu, prvo je morao da izgradi unutrašnjost zidova kako bi ih ponovo postavio okomito. Pored toga, arhitekta je podigao visinu obnovljene kupole za otprilike 6 m kako bočne sile ne bi bile tako jake i da bi se njena težina efikasnije prenosila na zidove. Štaviše, on je novu kupolu oblikovao kao nazubljenu školjku ili unutrašnjost kišobrana, s rebrima koja se protežu od vrha prema dolje do baze. Ova rebra omogućavaju da težina kupole teče između prozora, niz privjeske i na kraju do temelja.

Aja Sofija je poznata po svjetlosti koja se reflektira svuda u unutrašnjosti broda, dajući kupoli izgled kao da lebdi. Ovaj efekat je postignut umetanjem četrdeset prozora oko osnove originalne strukture. Štaviše, umetanje prozora u konstrukciju kupole smanjilo je njenu težinu.

Kontrafor

Kroz vijekove su dodavani brojni kontrafori. Lebdeći podupirači zapadno od zgrade, iako se smatralo da su ih izgradili krstaši prilikom njihove posjete Konstantinopolju, zapravo su izgrađeni tokom bizantijskog doba. To pokazuje da su Rimljani imali prethodno znanje o lebdećim kontraforima, što se takođe može videti u Grčkoj, na Galerijevom luku i rotondi u Solunu, u manastiru Hosios Loukas u Beotiji i u Italiji u osmougaonoj bazilici svetog Vitalea u Ravenni. Ostali kontrafori izgrađeni su u osmansko doba pod vodstvom arhitekte Sinana. Dodana su ukupno 24 kontrafora.

Munare

Munare Aja Sofije

Munare su bili osmanski dodatak i nisu dio originalnog bizantijskog dizajna crkve. Izgrađeni su za poziv na molitu (ezan). Mehmed je sagradio drvenu munaru iznad jedne od polukupola ubrzo nakon pretvaranja Aja Sofije iz katedrale u džamiju. Ova munara danas ne postoji. Jedna od munara (na jugoistoku) izgrađena je od crvene cigle i može datira iz vladavine Mehmeda ili njegovog nasljednika Bajazida II. Ostala tri su izgrađena od bijelog krečnjaka i pješčenjaka, od kojih je vitki sjeveroistočni stup podigao Bajazit II, a dva identična, veća minareta na zapadu podigao je Selim II, a projektirao ih je poznati osmanski arhitekta Mimar Sinan. Oba su visoka 60 m, a njihovi debeli i masivni uzorci upotpunjuju glavnu strukturu Aja Sofije. Mnogi ukrasi i detalji dodani su ovim munarama prilikom popravki tokom 15, 16. i 19. vijeka, koji odražavaju karakteristike i ideale svakog perioda.

Aja Sofija u brojkama

Presjek originalne arhitekture Aja Sofije

Na njenoj izgradnji radilo je preko 10.000 radnika pet godina (532-537). Njena unjutrašnjost je 70 x 75 metara. Četiri ogromna stuba nose kupolu prečnika 32 metra na visini od 65 metara.

Galerija

• 
  Detalji stubova
• 
  Detalji stubova
• 
  Mozaik šest patrijarha u južnom timpanonu koji su nacrtala braća Fossati
• 
  Moazici koje su nacrtala braća Fossati
• 
  Gravura Guillaume-Josepha Grelota 1672, gleda na istok i prikazuje mozaik apside
• 
  Gravura Guillaume-Josepha Grelota 1672, gleda na zapad
• 
  Unutrašnjost Aja Sofije od John Singer Sargent, 1891
• 
  Fotografija Sébah & Joaillier, c. 1900–1910
• 
  Akvarel enterijera od Philippe Chaperona, 1893
• 
  Detalj reljefa na mramornim vratima.
• 
  Carska kapija iz broda
• 
  Kapija külliye, John Frederick Lewis, 1838
• 
  Fontana Ahmeda III sa kapije külliye, John Frederick Lewis, 1838.
• 
  Južna strana Aja Sofije, gleda na istok, John Frederick Lewis, 1838.
• 
  Iz Traktata o religiji Mahometana, Adriaana Relanda, 1719.
• 
  Unutrašnjost Aja Sofije
• 
  Aja Sofija sa jugozapada, 1914
• 
  Aja Sofija pod snijegom, decembar 2015
• 
  Maschinengewehr 08 postavljen na munaru tokom Drugog svjetskog rata

Također pogledajte

• Bizantijska umjetnost
• Deisis (Aja Sofija)

Reference

Izvori

• Cameron, Averil (2009). Οι Βυζαντινοί (jezik: grčki). Athens: Psychogios. ISBN 978-960-453-529-3.
• Meyendorff, John (1982). The Byzantine Legacy in the Orthodox Church. Yonkers: St Vladimir's Seminary Press. ISBN 978-0-913836-90-3.
• Janin, Raymond (1953). La Géographie Ecclésiastique de l'Empire Byzantin. 1. Part: Le Siège de Constantinople et le Patriarcat Oecuménique. 3rd Vol. : Les Églises et les Monastères. Paris: Institut Français d'Études Byzantines.
• Müller-Wiener, Wolfgang (1977). Bildlexikon zur Topographie Istanbuls: Byzantion, Konstantinupolis, Istanbul bis zum Beginn d. 17 Jh (jezik: njemački). Tübingen: Wasmuth. ISBN 978-3-8030-1022-3.

Dodatna literatura

See also the thematically organised full bibliography in Stroth 2021.

• Balfour, John Patrick Douglas (1972). Hagia Sophia. W.W. Norton & Company. ISBN 978-0-88225-014-4.
• Cimok, Fatih (2004). Hagia Sophia. Milet Publishing Ltd. ISBN 978-975-7199-61-8.
• Doumato, Lamia (1980). The Byzantine church of Hagia Sophia: Selected references. Vance Bibliographies. ASIN B0006E2O2M.
• Goriansky, Lev Vladimir (1933). Haghia Sophia: analysis of the architecture, art and spirit behind the shrine in Constantinople dedicated to Hagia Sophia. American School of Philosophy. ASIN B0008C47EA.
• Glinavos, I. (2021). "Hagia Sophia at ICSID? The Limits of Sovereign Discretion". European Yearbook of International Economic Law. 12. Berlin, Heidelberg: Springer. str. 253–273. doi:10.1007/8165_2021_78. ISBN 978-3-031-05082-4.
• Harris, Jonathan, Constantinople: Capital of Byzantium. Hambledon/Continuum (2007). ISBN 978-1-84725-179-4
• Howland Swift, Emerson (1937). The bronze doors of the gate of the horologium at Hagia Sophia. University of Chicago. ASIN B000889GIG.
• Kahler, Heinz (1967). Haghia Sophia. Praeger. ASIN B0008C47EA.
• Kinross, Lord (1972). "Hagia Sophia, Wonders of Man". Newsweek. ASIN B000K5QN9W.
• Kleinbauer, W. Eugene; Anthony White (2007). Hagia Sophia. London: Scala Publishers. ISBN 978-1-85759-308-2.
• Kleinbauer, W. Eugene (2000). Saint Sophia at Constantinople: Singulariter in Mundo (Monograph (Frederic Lindley Morgan Chair of Architectural Design), No. 5.). William L. Bauhan. ISBN 978-0-87233-123-5.
• Krautheimer, Richard (1984). Early Christian and Byzantine Architecture. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-05294-7.
• Mainstone, R.J. (1997). Hagia Sophia: Architecture, Structure, and Liturgy of Justinian's Great Church. London: Thames & Hudson. ISBN 978-0-500-27945-8.
• Mainstone, Rowland J. (1988). Hagia Sophia. Architecture, structure and liturgy of Justinian's great church. London: Thames & Hudson. ISBN 978-0-500-34098-1.
• Mango, Cyril; Ahmed Ertuğ (1997). Hagia Sophia. A vision for empires. Istanbul.
• Mark, R.; Çakmaktitle, AS. (1992). Hagia Sophia from the Age of Justinian to the Present. Princeton Architectural. ISBN 978-1-878271-11-2.
• Nelson, Robert S. (2004). Hagia Sophia, 1850–1950: Holy Wisdom Modern Monument. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-57171-3.
• Özkul, T.A. (2007). Structural characteristics of Hagia Sophia: I-A finite element formulation for static analysis. Elsevier.
• Scharf, Joachim: Der Kaiser in Proskynese. Bemerkungen zur Deutung des Kaisermosaiks im Narthex der Hagia Sophia von Konstantinopel. In: Festschrift Percy Ernst Schramm zu seinem siebzigsten Geburtstag von Schülern und Freunden zugeeignet, Wiesbaden 1964, S. 27–35.
• Strube, Christine (1973). Polyeuktoskirche und Hagia Sophia. Umbildung und Auflösung antiker Formen, Entstehen des Kämpferkapitells. Verlag der Bayerischen Akademie der Wissenschaften. ISBN 3-7696-0087-8.
• Swainson, Harold (2005). The Church of Sancta Sophia Constantinople: A Study of Byzantine Building. Boston, MA: Adamant Media Corporation. ISBN 978-1-4021-8345-4.
• Weitzmann, Kurt, ed., Age of spirituality: late antique and early Christian art, third to seventh century Arhivirano 26. 4. 2015. na Wayback Machine, no. 592, 1979, Metropolitan Museum of Art, New York, ISBN 978-0-87099-179-0
• Xydis, Stephen G. (1947). "The Chancel Barrier, Solea, and Ambo of Hagia Sophia". The Art Bulletin. 29 (1): 1–24. doi:10.2307/3047098. ISSN 0004-3079. JSTOR 3047098.
• Yucel, Erdem (2005). Hagia Sophia. Scala Publishers. ISBN 978-1-85759-250-4.

Naučni članci

• Alchermes, Joseph D. (2005). "Art and Architecture in the Age of Justinian". u Maas, Michael (ured.). The Cambridge Companion to the Age of Justinian. Cambridge: Cambridge U.P. str. 343–75. ISBN 978-0-521-52071-3.
• Atchison, Bob (2020). "History of Hagia Sophia – the Church of Holy Wisdom". My World of Byzantium.
• Bordewich, Fergus M., "A Monumental Struggle to Preserve Hagia Sophia", Smithsonian magazine, December 2008
• Calian, Florian, The Hagia Sophia and Turkey's Neo-Ottomanism Arhivirano 20. 5. 2022. na Wayback Machine, Armenian Weekly.
• Osseman, Dick. "Aya Sofya Photo Gallery". Pbase.com.
• Ousterhout, Robert G. "Museum or Mosque? Istanbul's Hagia Sophia has been a monument to selective readings of history Arhivirano 14. 4. 2021. na Wayback Machine." History Today (Sept 2020).
• Suchkov, Maxim, Why did Moscow call Ankara's Hagia Sophia decision "Turkey's internal affair"? Arhivirano 14. 4. 2021. na Wayback Machine, Middle East Institute.

Mozaici

• Hagia Sophia, hagiasophia.com: Mosaics.
• MacDonald, William Lloyd (1951). The uncovering of Byzantine mosaics in Hagia Sophia. Archaeological Institute of America. ASIN B0007GZTKS.
• Mango, Cyril (1972). The mosaics of St. Sophia at Istanbul: The church fathers in the north Tympanum. Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies. ASIN B0007CAVA0.
• Mango, Cyril (1968). The Apse mosaics of St. Sophia at Istanbul: Report on work carried out in 1964. Johnson Reprints. ASIN B0007G5RBY.
• Mango, Cyril; Heinz Kahler (1967). Hagia Sophia: With a Chapter on the Mosaics. Praeger. ASIN B0000CO5IL.
• Teteriatnikov, Natalia B. (1998). Mosaics of Hagia Sophia, Istanbul: The Fossati Restoration and the Work of the Byzantine Institute. Dumbarton Oaks Research Library and Collection. ISBN 978-0-88402-264-0.
• Riccardi, Lorenzo (2012). Alcune riflessioni sul mosaico del vestibolo sud-ovest della Santa Sofia di Costantinopoli, in Vie per Bisanzio. VIII Congresso Nazionale dell'Associazione Italiana di Studi Bizantini (Venezia 25–28 novembre 2009), a cura di Antonio Rigo, Andrea Babuin e Michele Trizio. Bari. str. 357–71. ISBN 978-88-7470-229-9.
• Yücel, Erdem (1988). The mosaics of Hagia Sophia. Efe Turizm. ASIN B0007CBGYA.